obecana zemlja

welcome to the eu - pogled na zapad iz drugog ugla


09.03.2005.

kako ostat u obecanoj zemlji ?

sad kad smo dosli u obecanu zemlju valja i opstat ovdje. samo kako ?

i tu ima vise mogucnosti. hajmo po redu:

1. dosao si putem garantnog pisma. ali zelis da ostanes duze nego ispisana tri mjeseca. kako ? pocnes se skrivat. jednostavno se ne vratis kad trebas. problem je samo da s time dovodis onoga koji ti je dao garantno pismo u teze nevolje. ali ako je sigurno da mu se nece nista desit, onda je to sansa. problem drugi je da je to ilegalno !
to opet stvara drugi problem. ako si ilegalac neces dobit nikakav legalni posao nego samo na crno. sto znaci u najgorem slucaju slaba plata, nizi posao i non stop skrivanje od policije.

2. dosao si putem studentske vize. s tom ostajes toliko dugo dok ti raju studije. cim zavrsis, onda alahimanet.

3. dosao si ilegalno ovamo. e to je najgora mogucnost. skrivanje od policije. kao ilegalac nemas pravo na legalan posao. ko te zaposljava zna sto posto o cemu se radi, sto znaci s drugim rijecima da svijesno radi krivicno dijelo. znaci on je kriminalac. upadnes li u te vode, si izgubljen. bukvalno. a nemas mogicnost nikome da se obratis.

4. zatrazio si azil. to znaci da moras da zivis u azilnom domu. tu vas ima po 10 u jednoj sobi iz svih zemalja ovog svijeta. hrana koju drzavna kuhinja kuha. zabranjeno ti je radit sve dok ti se azilni postupak obradi. to moze trajat par godina. do tada dobivas minimalnu apanazu od 200 - 300 eura mjesecno.

5. ima jos jedna legalna mogucnost. nadjes sebi partnera i ozenis se za njega/nju. ali valja izdrzat najmanje 12 mjeseci s tom osobom u istom stanu. cijelo to vrijeme si pod observacijom kroz drzavne sluzbenike. mozda imas srecu i nadjes neku krasnovnicu. nazalost vecina ovih koje sam ovdje upozno nisu imali tu srecu. svi oni imaju nekog akrepa kod kuce. i ne znam da li sve to vrijedi dati 12 mjeseci svog dragocijenog zivota. zamisli budis se svako jutro pored azraela ! onda uvecer valja opet u krevet sa njom ... njam njam ... ali ima jos gora opcija:
em je ruzna ko lopov em joj jos moras platit apanazu za to sto preko nje dobijes papire. kruze price da se plati 7.000 do 9.000 eura za takve svadbe.

08.03.2005.

kako do obecane zemlje ?

danas me zvao rodjak i pito dal sam mu naso poso. posto su mi slicno pitanje postavili vec nekoliko ljudi, reko haj da to objavim.

kao prvo valja doci ovamo.
tu ima vise mogucnosti:

1. garantno pismo. mana tome je da istekne iza maksimalno 3 mjeseca. iza toga valja napustit zemlju. znaci i ako bi naso poso, valja ici. i onda ponovo postavljat molbu za vizu i sve iz pocetka.

2. studentska viza. isplatljivo iskljucivo ako se zaista zelis bavit sa studijama, jer od jeseni ce se placat studiji. ne malo, kako su najavili, izmedju 100 i 400 eura mjesecno. pored toga zele da vide od tebe da zaista polazes ispite.

3. platis nekim vodicima u hrvatskoj najmanje 3.000 eura da te preko sumskih putica i kroz ledene rijeke uvedu u austriju. ako to uspijes, onda si barem na tlu evropske unije.

4. zatrazis azil. kazes da te u bosni iz politickih razloga zlostavljaju. to pali. samo moras nesto uvijerljivo naci. samo valja doci to evropske unije da mozes zatrazit ikako azil !

5. igras u bilokakvoj reprezentaciji bih-a. onda iza igre odmaglis. tako se desilo sa nekim fudbalskim klubom iz tajlanda. iza utakmice nestalo pola tima.

mozda sam zaboravio jos koji metod dolaska vamo, ako se sjetim, dopunit cu post.

06.03.2005.

dirty war

gledam na tv-u emisiju "weltspiegel" sto bi u direktnom prevodu znacilo spigla svijeta. to su reportaze iz cijelog svijeta. i danas je bio opet irak na redu.

pokazuju kako momci 82 airborn divizije sredjuju stvari tamo. nemilosrdni su, upadaju u stanove koji im se svidjaju da bi iz tih stanova posmatrali situaciju. pri tome razvale brave, vrata, prozore i za to dadnu domacinu 20 (!) dolara.
po noci zatvore kvart i onda upadaju u kuce. i tako iz svake kuce odvedu muske stanovnike. jer su sumnjivi. kako postat sumnjiv ? jedonstavno. samo prisustvo u toj kuci i da ste musko cini vas jako sumnjivim. zar nije logicno ?
ti postupci me jako podsjecaju na nasu blizu proslost, kad su kojekakvi sumnjivi subjekti upadali u kuce i odvodili musko zivlje u nepoznatom pravcu.
svakog koji ih mrko pogleda strpaju odmah u zatvor, a ko im se ucini sumnjiv, odmah na njega pucaju. u ovom slucaju su opalili po vozacu jednih kola zato sto su dobili prijavu da je taj najvjerovatnije naoruzan puskom. kad su dosli do njega, nisu nasli pusku. covjek je umro na putu prema bolnici.

ali najvise me je sokirala izjava komandanta te jedinice.
pitali su tog komandantu da li mu smeta sto ponekad pucaju i na djecu. na to on odgovori:
prvo sto ih je tesko pogodit. a uostalom da li on pucao sad na hordu majmuna ili djece to je nebitno za njega.

05.03.2005.

moja bosno, moja hercegovino

djeco, djeco, sta ste mi uradili od zemlje ?!

ma nista, druze tito, mi ti se kunemo. vidis kako se svi fino slazemo. kod nas su svi narodi na vlasti, bas kao sto si ti uvijek zelio.
u predsjednistvu sve dijelimo bratski.
skupstina nam je dom srdacne ljubavi naroda, bratstva i jedinstva. nikad ni jedan poslanik ne povisi samo sebi platu nego odmah svima. znamo i da dijelimo. svakom ministru i podministru, nebitno gdje sjedi, da li ga on sada bio u tuzli, sarajevu, banja luci ili u mostaru, svakom smo dali kola, sa soferom.
i nema nezaposlenosti. svi su sretni kao i u tvoje vrijeme.
a tvoju kasarnu smo dali da nam se preuredi u diznilend, tako da se svi uvijek i ubuduce sjetili tvog imena, marsale.

04.03.2005.

vremena

P R I J E

Najdraza,

kad u tvoje oci pogledam, poput mora plave, zelim da se utopim i da nikad ne izronim. moje misli samo oko tebe kruze. *joj, sto skripi ovo pero. izgleda da nema vise tinte.*
tvoja ljepota poput suncanog dana mi srce obraduje.
ni casak ne prodje a da ne mislim na tebe.
ljubavi jedina, samo tebe volim.

tvoj ...

poslije kamare potrosenog papira, tinte i znoja, napokon usamljeni mladic zapakuje pismo u kuvertu i ode do poste. tamo priljepi markicu i uz puno ljubavi baci pismo u sanduce. i sa malo srece dobije odgovor za par dana.


K A S N I J E

*joj, da li je kuci ?* nekakva cudna bol stomak grize. *a sta cu rec, ako se starci jave ?* pa valja fino razmislit sta ce se curi reci. pa kako ce reagovat, pa da ne ispadnes papak, levat. jah muke.
napokon uhvatis se slusalice i biras znojom ovlazenih ruku taj sudbinonosni broj. zrrr zrrr zrrr ... jos samo sekunde te razdvajaju od tvoje drage ... "daaaaa ?" - "da li mogu da dobijem dijanu ?" - "momenat ... " cujes kako joj zovu ime, cujes njene korake kako se priblizuju telefonu ... "daaaaa ?" hoces da se upiskis od srece, taj njezni glasic ... sad valja nesto rec... "zdravo dijana, ovdje ..." i tako krene prica, ko zna sa kakvim ishodom.


D A N A S

dok sjedis s rajom u kaficu saljes najmanje 10 sms razlicitim curama sa onim istim sadrzajem sto si sinoc skinuo sa jedne od 300 stranica "kako obradovat dragu ? ". vracas se iza takvog napornog popodnjevlja kuci i sjednes za racunar. tamo odes na chat, upalis pored toga najmanje tri messangera i pilis svakoj neku pricu z brda z dola ... izvjezbo si se, znas kako se treba muntat ... a nisu ni te cure s grane pale, znaju i one te trikove. tako da su sanse izjednacene.

ljudi, stvarno nam je dobro. kako su se samo ljudi prije mucili sa upoznavanjem novih ljudi i partnera.

03.03.2005.

zapad i njegove mane ...

danas je poceo najveci proces pedofila u francuskoj. ustvari je to najveci slucaj pedofilije u historiji francuske. radi se o 66 optuzeni koji su svoju vlastitu djecu em silovali em prodavali za prostituciju.
da im ta djeca nebi izbijegla, su ti monstrumi, drugacije ih zaista ne mogu da nazovem, tu dijecu isklucivo u vlastitoj kuci prodavali. i dok fino mati ode gledat tv, zavrsi neki nepoznati sa njenom cerkom u porodicnom krevetu. ponekad se i otac pridruzi, ujak, susjed, pa cak i mati.
pored svoje dijece su se koristili i dijece iz rodbine i cak i mamili dijecu od susjeda. najmladje dijete je bilo 6 (!) mjeseci, a najstarije 12 godina ! nesto neopisivo. godinama se to desavalo, ali cijelo susjedstvo navodno nije nista primjetilo. cak ni socijalni radnici koji su dolazili kuci tim porodicama nisu navodno nista sumnjivo vidjeli niti primjetili.
upadno i posebno je u ovom slucaju da ima i 27 (!) zena cinioca koje su aktivno silovali i sexualno zlostavljali djecu.

kad sam to cuo, muka sa nevjerovatno hujom se pomijesala. zaista se pitam kako je to moglo toliko godina proci neprimjeceno.
i sta se u nasem drustvu to sve promjenilo da roditelji vise nisu uporiste dijece nego njihovi najveci neprijatelji ? kad to pojedinac uradi, kazes to je izrod prirode. perverznjak. ludjak. ali sta je ovo ??? jel to neka perverzna moda ?
sokiran sam. i razocaran. od naseg drustva. bojim se da ce to proci onako. dobiju par godina zatvora i onda vozdra. nikom nista.

03.03.2005.

dijaspora - drugi dio

svak zna osjecaj kad ode na more ili van svog mjesta, da mu iza izvjesnog vremena nedostaje kuca, dom, porodica, prijatelji. sta ce ti ljudi sada ? gdje se oni mogu vratit ? istrazivanja o ljudima su pokazala da ljudi koji izgube dom, prezive jedan veliki stres koji se podvuce pod kozu, koji postane podsvjestan. to je tesko prenjeti nekome ko nije dozivio tome slicno. oziljci koji vjecno ostanu.

ali ne samo oni su pretrpili traume. nije lako ni onim koji su kao djeca, sami ili sa mamom napustili gradove. dok je otac ostao. dok je ostalo djetinstvo. nisu oni htjeli. ali roditelji su dali svoj zadnji dukat da spase svoje genetsko nasljedstvo. tesko razumjeti onome ko nema djece. ja nebih ni za zivu glavu zelio biti na njihovom mjestu. nisu bili u zavidnoj poziciji. valja preko noci zivjet zivot bez tate, a i ponekad jos i bez mame. nije to lako kad se nalazis u uzrastu. tada pocinje grubo budjenje iz djetinstva.

godine prolaze. ljudi se navikavaju na nova mjesta prebivalista, domovina to im nikada nece biti. to oni znaju. ali nema ni povratka. onima kojim je ostalo samo sjecanje njima nikako. a onim koji bi imali gdje da se vrate ne dozvoljava godina gajen ponos. ponos kojeg svi mi bosanci i hercegovci posjedujemo. ponos koji nas tjera da nosimo nike, puma, starke, leviske dok svugdje u svijetu to ne znaci toliko. mi jedni drugima stvaramo pritisak, nuzdu da imamo uvijek najbolje, najpoznatije, najnasminkanije. u svemu sto nosimo, oblacimo, kupujemo i vozimo moramo biti bolji od komsije. moramo biti faca. to je kompleks naseg naroda.
ovim koji su sada razbacani po cijelom svijetu se sugerira da posebno oni moraju biti sminka. biti najface. jer ko drugi ako ne oni ?! taj pritisak koji vrsi nase (da, nase u bosni i hercegovini) drustvo na dijasporu je pravi tome sto je. da kod nas ne pije vode sta nosis, cime telefoniras i sta vozis, ko bi se mucio oko toga ? naravno uvijek ima iznimaka. ali sto tesko kad moze lako ?!
zelio bih da ljudi u bosni shvate da ljudi u inostranstvu nisu ti koji nam se u prvom trenu ucine.

doduse moramo i pogledat i nas. nas, koji smo ostali. koji smo izdeverali rat. nije lako shvatiti nekome da mora ostat u paklu dok mu susjed fino odmagli. jer je ovaj drugi imao para ili stele a ovaj prvi nije.
brzo se stvara gnjev. to je ljudski. i ko kaze da nije tako, laze ! ili je mati tereza ili njen brat. a ako jos neko od nasih pogine, onda tek stvaramo gnjev pa onda mrznju prema onima koji su izjegli ovakvu bezizlaznu situaciju. sjecam se trenutaka kada sam mrzio jednog druga sto su ga roditelji poslali u svicarsku kod ujaka. da je njemu to nevjerovatno tesko palo i da ustvari nije htio ici, to u tom trenutku nisam shvatio, to jest nisam zelio da shvatim. sjetim se kako je bijedno gledao kroz prozor, kako su tihe suze niz njegove obraze tekle. kako je grcevito se drzao za prozor autobusa dok mu je mati gorke suze prolila ... sada mi ga je zao ... tada sam samo mislio kako nas, kako MENE moze da izda ? i meni su suze tekle em iz huje, em iz tuge. jer ode moj drug.
puno tih porodicnih tragedija sam vidio pocetkom rata. onda kad se zakuhalo nisi razmisljao previse o tome. samo tamnim podrumskim nocima, gdje imas puno vremena za razmisljanje, sam se sjecao tih "izdajica". sada znam da je takvih rijetko bilo. ljudski zivot je kratak. a zivot kao zivot jeben. nikad ne znas sta te moze strefit. tako kao ja su puno ljudi razmisljali. i ubrzo se stvorila slika onih tamo i nas ovamo. to je ljudska psihologija.
zavidis uvijek onom kojeg ne znas i za ono za koje mislis da je bolje od tvoga.
sada iza rata vecina nas nema love. to je tacno. ali smo previse ponosni da mi to sebi priznamo, a kamoli tek drugome. sada kad ides gradom imas osjecaj da nije nikada rata bilo, da u ovom nasem gradu stanuje prominencija poput bred pita i bekhema. svi se oblace, svi se prave. ali ustvari je to sve sa pijace. svi se foliraju. i svi mi to znamo. rijetko ko zaista ima. i sada na sav taj nas jad dodju ljudi iz inostranstva koji ne znaju za nase specificne dilere odjece sa malte ili rajlocva (viva la kina). i zijane se. vidi kako su obuceni, vidi sminke. pa sta ce oni sada ? valja i njima se namaskirat. samo s razlikom da u svedskoj, norveskoj, njemackoj i holandiji nema malte, nema pijaca gdje mozes kupit levisku made in lijevo dvoriste istanbula. oni to zaista plate skupo. i sad kod nas stignu u nadi da su i oni sada u drustvu dobrodosli. ali mi to odmah sokolovim okom primjetimo da je to real roba. i odmah problem. vidi ti njih. dosli ovamo da se k.rce.
citam neki dan od jedne osobe iz skandinavije komentar, da smo mi kao nezahvalni sto idemo na sijelo s njima, na pice, jela itd. a samo oni placaju. i da se oni ubise sa poklonima. iskreno receno, ne treba toga toliko. malo skromnije ponasanje, sto je vise uskladu nase slabe ekonomije, bi bilo vise akceptirano. ja ne ocekivam da se na racun mog druga iz amerike propijem. da on iza toga bankrotira. ako sam ja kokuz nemora on da postane. drago mi je da je dosao, da smo se vidjeli. pa makar mu i ja platio pice. to je veci cejf. a ne da se osjecas kao donji.
a ti drugovi koji to od vas (draga dijasporo) ocekivaju, to nisu pravi drugovi.

volio bih vise razumjevanja od vas za nase brige i nase probleme. a zelio bih od nas da shvatimo kroz koje muke ste vi djelomicno prosli. i kad to izbalansiramo, niko nas nikada vise nece moc razdvojiti. ni najveci dusmani.

budite mi svi zivi i zdravi.

02.03.2005.

ah ta dijaspora - prvi dio

vidim valovi pitanja ko je i sta je dijaspora su porasli i dostigli opasnu visinu. prve zrtve su se nasukale na dno.
clanak jednog blogera koji je opisao tzv. dijasporce je podigao ocigledno veliku napetost izmedju blogera. nazalost moram se sloziti sa opisom dijasporaca kojeg je bloger maslacak tako direktno i sa puno podsmjeha uradio. omer i amela su klasika. ja licno sam em na moru em ovdje u sarajevu dozivio hrpe tih predstavnika nove nam inostrane zajednice.
ali sada njih (to jest vas, dragi inostrani bosanci) opcenito osuditi da su papci, idioti i budale, to bi nas one koji smo ostali postidilo. i treba nas biti stid.
pricao sam vec jednom pod kojim zivotnim uvjetima su ti ljudi napustili bosnu i hercegovinu. mi to lako zaboravimo. cinjenica jeste da su puno od tih ljudi prezivljeli nesto sto nama, koji smo ostali, se u toj mjeri nije desilo. jesmo i mi imali gubitke. i nas su svaki dan bombardovali trombloni, granate, metci i sta ja znam sta jos vise. ali za razliku od nasih sugradjana van bosne, mi smo imali kamo da se vratimo, povucemo. zvuci u ovom trenu kao ironija ili sarkazam. no, bili smo okruzeni, ali smo imali koliko toliko znanje da smo mi na nasem i da neprijatelj ne moze doci do nas, ne moze da ugrozi cijelu nam porodicu. uvijek je bila nada da ce granata fulit, da nece pogodit bas nasu kucu, da nece snajper ubit bas naseg oca, nasu majku, sestru, brata ili bilo koga koga volimo. i uvijek u tim najgorim trenucima je bio nas dom ili barem jedna zgrada koju smo smatrali nasem domu.

ljudi u zvorniku, samcu, vlasenici itd. itd. toga nisu imali. nisu imali uporiste. nisu imali sanse za skrivanje pred neprijateljom.
nisu mogli pobjeci u svoj dom ili kojekakvu zgradu da ih spasi, barem na trenutak. tu su ih krvnici vec cekali. nas prozivljeni stres je jos mal, iako to u nasoj svijesti nije moguce shvatiti, mal prema onom stresu koji su ljudi dozivjeli koji su izgubili svoju domovinu. zivotinja koju izvadis van njene teritorije ugine.
a ovi ljudi su prosli kroz pakao. em su dozivjeli gubitak doma, em su vidjeli sta im neprijatelj radi po kuci, sta im radi sa prijateljima, sa rodbinom. takvi dozivljaji se ukopaju duboko, duboko u dusu. rane koje nikada pravo ne zarastu.
ti ljudi su duboko iztraumatizirani. neki su morali biti prisutni pri pogibljenju pola porodice, neki su jedva, kroz slucajnost ostali zivi, neki su silovani, muceni. svima zajedno je gubitak domovine. domovine kakvu su je oni znali. nje nikada vise nece biti. i da se vrati svaki dio oduzete zemlje, ko ce vratite zivote ? ko ce vratiti djetetu majku, oca ? ko ce nam vratiti sinove, kceri ? ko ? koliko je suza niz obraze tih ljudi teklo, samo dragi bog zna.
ti ljudi su isto toliko vrijedni kao i mi, i oni su heroji. trebalo je to sve prezivjeti. i ostat normalan !
svak zna osjecaj kad ode na more ili van svog mjesta, da mu iza izvjesnog vremena nedostaje kuca, dom, porodica, prijatelji. sta ce ti ljudi sada ? gdje se oni mogu vratit ? istrazivanja o ljudima su pokazale da ljudi koji izgube dom, prezive jedan veliki stres koji se podvuce pod kozu, koji postane podsvjestan. to je tesko prenjeti nekome ko nije dozivio tome slicno. oziljci koji vjecno ostanu.

01.03.2005.

ovo ono

od kada sam dosao ovamo, vrijeme je proletilo kao da ga je vjetar odnio. kao da je jucer kad sam se uselio u svoju sobicu. sve je proslo u jednoj frci, trci, panici. sace sedam mjeseci moga boravka u ovoj zemlji. pun snova, zelja i nade sam dosao.
raskalasenog bogatstva nisam vidio. a bogme i euri ne rastu na drvima. upoznao sam i nase raje. al ni oni nisu hadzije. posao je tezak. borba svaki dan za prezivjet. njemacka je u neku ruku kao i bosna. svi kukaju po vazdan. samo naravno na vecem nivou.
doduse i ovdje ima desavanja koji obezhrabruju.
gledam danas u vijestima kako raste broj dijece koji odrastaju u siromastvu. ukupni broj je oko milion i po. roditelji nisu u stanju da im kupe novu odjecu. a da ne govorim o igrackama. jedva imaju sta da jedu ! u skolama dijele besplatan dorucak da bi se dijeca barem jednom na dan pristojno najela.
gledam ona lica, puna nade, jos nesvjesna sta ih ceka u buducnosti.
zao mi je ih. i onda se sjetim iz koje zemlje i ja dolazim. i posmatram nase blogere, svi nesto kukaju. oni nemaju ovo, oni nemaju ono.
pa ljudi, kako nemate ? imate racunar i posto ste na blogu imate i internet. a valja to platit, valja platit i struju i telefonski racun. nisam jos cuo da je iko poklanjao ikome racunar uz internet pristup.
onaj ko nema love, taj nema ni interneta ni racunara. tuzno, al istinito.
iza ovakvih slika postanem dosta skromniji. sretan sam sto imam sta pojest, popit i sto imam krov nad glavom.

28.02.2005.

religija - quo vadis ?

maloprije objavise na radiju ishod ankete koji skolski predmet da unaprijede i kojeg da se mane. anketirani su bili njemacki roditelji.

rezultat je interesantan. za njih nije, nego za nas. 48 (!) posto njemaca je za to da se ukine vjeronauka. mjesto toga da se unaprijedi nesto sto za njihovu djecu donosi plus, kao naprimjer matematika. mozete zamislit to ?

kod nas nezamisljivo. sjetite se samo kriza na humu, krizeva u stocu, dzamija u sarajevu i pravoslavnih crkvi u rs !
pa nasa drzava nema 4 miliona stanovnika nego najmanje 40 miliona.


Noviji postovi | Stariji postovi

<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


LINKOVI

VAN OBICNOG

Outstanding Blogovi - very preporucljivo

Cesto prosnjufam

U prvom dijelu zivota
trosimo svoje zdravlje
da zaradimo pare,
u drugom dijelu zivota
trosimo svoje pare da
vratimo zdravlje.

Voltaire


Technological progress is like an axe in the hands of a pathological criminal.

Albert Einstein


In individuals, insanity is rare; but in groups, parties, nations, and epochs it is the rule.

Friedrich Nietzsche


Anyone who keeps the ability to see beauty never grows old.

Franz Kafka


I want to make sure everybody who has a job wants a job.

George Bush


BROJAČ POSJETA
32295

Powered by Blogger.ba